Gospodine nauči nas moliti Br. 1

Nedjelja, 21 Veljača, 2016


Gospodine nauči nas moliti Br. 1



UVOD

Gotovo posvuda ljudi gladuju za molitvom. Ne oskudijevamo teološkim studijama o molitvi. Ima ih i odličnih. Ali gdje naći svjedočanstva? Nitko ne voli govoriti o sebi. A molitva izvire upravo iz nutarnjega područja o kojemu se malo govori i kamo većina ljudi još nikada nije sišla.

O sebi znamo tako malo! Tako malo o svome tijelu, a još manje o nevidljivome životu u sebi. Živimo na periferiji, na površini, na razini epiderme. A u dubinama našega bića ostaje nepoznato neslućeno područje.

Isus je rekao o celibatu: »Tko može shvatiti, neka shvati.« (Mt 19,12). I o molitvi valja reći: Nitko ne shvaća, ako mu to nije dano. Molitvu ne može nitko silom prigrabiti. Nemoguće ju je kupiti kao kakvu robu. Ne možeš je priopćiti kao kakvo znanje. Uzaludan je pokušaj da se opiše okus mangova ploda onomu tko ga nije nikada okusio!

Govor o molitvi pretpostavlja svjedočenje. Svjedočenje ne dokazu- je ništa, ne pobija niti uvjerava. Svjedočenje dira ili ne dira. Ono je snažno samo onda ako u drugome odjekne, ako u njemu oslobodi nešto poput suzvučja.

Ova bi, dakle, knjižica željela biti svjedočanstvo. Autor je dugo osluškivao ljude molitve. One drevne i ove današnje. Potrudio se da dopre do srži njihova iskustva i pokušao ga je prereći na jednos­tavan i suvremen način. Hoće li time i nama reći nešto novo, nečuveno? Nesumnjivo. On se neprestano oslanja na plodove jedne duge tradicije. Nećeš ovdje naići na uobičajen rječnik posljednjih stoljeća. No, drevni monaški pisci bit će uvelike citirani. Jer i autor je monah. Monah jednostavno živi od molitve i u svagdanjem kontaktu s Biblijom, Riječju Božjom, s crkvenim ocima i starim pis­cima. Monah radi, spava i jede kao i drugi ljudi. No sve što radi, usmjereno je prema molitvi. Zbog nje je pošao u samoću i u tišinu. On se trijezno brine za svoj opstanak, a sve slobodno vrijeme, koje mu preostaje, posvećuje molitvi. Bez prestanka traži lice Božje. U tome je sav njegov počinak. U tome je i bitna njegova zadaća. Jer baš po molitvi monah savršeno ostvaruje sebe: čovjeka ­za ljude i čovjeka za ­Boga. On je čovjek ­u­ ime ­ljudi i čovjek pred licem­ Božjim.

Ti imaš dobru volju. Slušaj ovo svjedočanstvo. Ti si zemlja na ko- joj može niknuti Riječ. Ako je korov ne uguši, ona može donijeti trideseterostruki, šezdesetorostruki, stostruki plod. To je plod koji ostaje zauvijek.

Oko nas kao da izlazi iz mode usmena molitva, pomalo ozloglašena. Čovjek se strastveno okreće prema svojoj nutrini. Sve se više i više zanima za različite tehnike sabranosti i kontemplacije. Pišući ove retke imali smo neprestano pred očima ovaj vid aktualnog traženja. Na suvremena pitanja jednostavno smo željeli dati odgovor drevnih učitelja. Kod njih se tehnika molitve, usmena molitva i nutarnja molitva, slijevaju u skladnu cjelinu. Duh Sveti u nama ne prestaje djelovati u istome pravcu.

Vrijeme, koje mi je bilo potrebno za pisanje ove knjige, pripadalo je mojoj subraći. Ona su mi ga rado poklonila. Stoga im dugujem veliku zahvalnost.

I. POGLAVLJE

MOLITI DANAS?

Što znamo o molitvi? Tako malo. Ona je otajstvo čije je mjesto vjerojatno skriveno, negdje duboko zakopano na izvorima na­šega srca.

A što znamo o drugim tajnama ljudskoga života? O rođenju novo­ga bića, o ljubavi što je propupala, procvala, o patnji koja dosiže svoju puninu u smrti?

Sve to budi u čovjeku različite osjećaje, miješaju se želja i strah, oduševljenje i poštovanje. Dok te vrednote nisu integrirane, usvo­jene, dok nisu postale dio njega, čovjek ostaje podijeljen, sve ga to u isti mah i privlači i odbija.

Što reći danas o molitvi? Dokle god čovjek ne shvati molitvu kao svoje najdublje otajstveno središte, dotle on o njoj ne može pravo govoriti. Ako je njome zanesen, riječi mu zvuče šuplje i prazno. Ako je pak žučljivo kritizira, baš ta žučljivost govori o dubini neiz­lječive rane kojom je ranjeno njegovo srce.

Crkva našega vremena našla se u toj dijalektici. Što više jedni ruše molitvu, to je više drugi traže. To je prirodna i zdrava napetost koja dokazuje najmanje dvije stvari: ponajprije da još ne znamo moliti, zatim da smo konačno postali toga svjesni.

Neki drevni monah, iz prvih stoljeća, postavio je svojim učenicima neko teško pitanje. Svi su se trudili da na nj odgovore. Kada je do­šao red na posljednjega, on je odgovorio: »Ja ne znam.« Učitelj je tada pohvalio toga učenika: on je odgovorio pravo.1

Koliko puta pokušavamo naći lak odgovor na pitanja koja nam pos­tavlja život! Da spasimo obraz ili da zataškamo savjest, kažemo nešto što nije pravi odgovor. Prebrzo smo zadovoljni. Učenik ono­ga drevnog monaha rekao je istinu: nije znao i priznao je svoje nez­nanje. Pravi odgovor jest ponizno klanjanje pred otajstvom. Prva istina, za molitvu najtemeljnija, jest saznanje da ne znamo moliti. »Gospodine, nauči nas moliti.« (Lk 11,1).

Kriza

Nekoć, nije tome davno, znalo se. Živjelo se od sigurnosti. U Crk­vi su čvrste strukture, propisi, zapovijedi govorile jasnim jezikom. Tako jasnim da se čovjek mogao koji put osjetiti oslobođenim ob­veze da razmišlja: netko je drugi za nas mislio. No prije nekoli­ko godina započela je evolucija. Crkva je postala nalik gradilištu. Koncil je pokrenuo duhove. Podanašnjenje, iskustvâ, obnova: te su riječi odzvanjale u našim ušima. Zajedničarski vid kršćanstva težio je da zasjeni njegovu osobnu dimenziju. Pomoć bližnjemu, bratstvo svih ljudi zahtijevalo je svu pažnju. Čemu onda molitva? Može li se uz to još i moliti? Nekoć se čovjek pitao: što je molitva? Danas se najednom pita: molimo li još?

Nekoć čovjek nije sumnjao u molitvu kao takvu; molitva je bila jedna vježba među ostalim vježbama. Propisana. Čak i opisana prema svim pravilima toga umijeća. Postojale su metode molit­ve, mnoštvo metoda. Svatko je pravom velikodušnošću bio vjeran onome što se nazivalo s više ili manje naglasaka, posvojnom zamjenicom : moja meditacija. Kvalificirajući je kao uspjelu ili ne­uspjelu, govorilo se o njoj kao o nekoj vježbi kod koje, uz milost, djeluje uvelike spretnost i vještina.

Danas se odjednom sve promijenilo. Ne znamo više da li molimo, čak ni to je li molitva još moguća. Nekada se činila možda previše laganom, danas izgleda nevjerojatno teškom. Zato se sumnjičavac pita: je li negdašnja molitva bila zaista molitva? Kako danas moli­ti? Gdje? Obrasci, metode, rubrike koje su još prije tridesetak godi­na bile na snazi, napuštene su ili su zamijenjene drugima. Čovjek više ne recitira molitve. Nema pouzdanja u gotove tekstove, »na­lijepljene« izvana, »formalističke«. A sumnjiva mu je i takozvana nutarnja molitva. Većina nema uopće više za nju vremena. A ima li uopće onih koji dolaze do mira srca?

Koji put se neki sumnjičavo i ironično pitaju: ako se koji šutljiv i povučen temperament tako uravnoteži i nađe spokoj u nutarnjem miru, što on to u stvari doseže kad misli da moli? Ledene zidove svoje vlastite osamljenosti? Oluje frustrirana srca? Nikada uhvatljiv objekt potreba i želja projiciranih u beskraj i sve do neba? Mršavu utjehu kada više nema hrabrosti, kao drugi, da podnosi i s realiz­mom prihvati sadašnjicu? Jeftinu rezignaciju kada se stvari i ljudi lome? Hoće li, dakle, molitva biti neko utočište u nestvarnome svi­jetu, snu, iluziji ili romantizmu?

Želimo li pravo reći, moramo priznati da mi danas to uopće ne znamo. Izgubili smo svaki trag molitve. Pali smo na mrtvu točku jedne iluzije. Za mnoge nultu točku.

Bogu hvala za to! Možemo, dakle, započeti od nule, započeti od novoga temelja. To je milost trenutka današnje Crkve: više ne zna­mo. Skele su se srušile. Konačno se vidi da je ostalo tako malo od fasade ili da je malo toga i postojalo. Sada može Gospodin sve nanovo graditi, temeljito. Sačuvana je duboka izreka jednoga od

drevnih monaha: »Molitva nije savršena dokle god je monah nje svjestan i dokle god zna da moli.«2

Jedno je sigurno: malo se još ljudi upuštaju u rizik da vjeruju kako poznaju molitvu. A to je već plod milosti.

______________________

1ANTUN, APOFTEGMATA 17: PG 65, 80. Citat (parafraziran) je preuzet iz zbirke nastale u 6. stoljeću, kojoj naslov u grčkom izvorniku glasi Apophthegmmata ton hagion geronton (doslovno: »Izreke svetih staraca «, tj. pustinjaka). Ovo je najpoznatija čitanka takvih misli o duhovnome životu, dok po samostanima kršćanskoga Istoka, osobito Athosa, ima dosta takvih zbor- nika samo u rukopisu, tj. još do danas neobjavljenih.