GREGORIJANSKI KORAL – ISPJEVANA IKONA, Fr Gregor Baumhof

Nedjelja, 21 Veljača, 2016


GREGORIJANSKI KORAL – ISPJEVANA IKONA, Fr Gregor Baumhof



Fr Gregor Baumhof OSB

Posvuda se Gregorijanski koral na posve nov način vratio na svjetla pozornice. Tome su s jedne strane pridonijeli novi oblici konzumiranja glazbe (publikacije na nosačima zvuka), ali i novi oblici komunikacije (internet). No u biti razlog za probuđeni interes jako velikoga broja ljudi – koji se u intenzivnom traženju svojih duhovnih korijena uvijek i ponovo vraćaju najstarijoj formi meditacije, one u pjesmi – dobrim dijelom leži i u znanstvenim sučeljavanjem s tom pjevnom formom. Već su prohujali kako esoterički val, koji se nakratko jasno a dijelom i vrlo glasno bio artikulirao sredinom devedesetih godina, tako i uporaba koralnih elemenata u popularnoj glazbi.

U ovim vrlo pokretljivim i pokretačkim prilikama smatram da ima smisla već ovdje na početnoj stranici, na početku, postaviti pitanje: «Što je to gregorijanski koral?»
Neću uzeti komad iz repertoara, nego ću za polazište uzeti jednu sliku koja se nalazi u Hartkerovom kodeksu. Taj stari rukopis s molitvenim koralnim napjevima nastao je oko 1000. godine.


Slika prožeta velikim mirom, štoviše velikom tišinom prikazuje prizor predaje, priopćavanja.
Na lijevoj strani slike sjedi, u prijestolju, veliki lik, s okruglom aureolom, obučen u liturgijsko ruho. Aureola ga predstavlja kao sveca, ipsilon na odjeći koja pada u mirnim naborima kao onoga koji posjeduje znanje, kao mudraca koji je u svom životu donio vlastite odluke. «Uho njegova srca» je otvoreno, on prakticira «effatu» (grčki: effata – «otvori se»). I njegove oči gledaju duboko u nutrinu, ne želeći niti zuriti u nešto određeno niti se u nekoga zagledati, čak niti percipirati kao osjetila. Oči zajedno s ušima slušaju nutrinu. Taj je lik upućen u otajstvo.

Golub koji je sjeo na njegovo desno rame jest izvor na-«dahnuća». Duhu Svetome, koji je od davnina dao duši da ga može zahvatiti u slici goluba, goluba koji kao ptica pripada zraku u pokretu, onome «gore», potreban je taj stav tišine okrenute prema nutrini, jer se NJEGA inače ne može razumjeti. Ta «Duh» ponajprije i znači, u jezičnome smislu, kretanje zraka prouzročeno disanjem, ili pak vjetar (usp. 1 Kr 19). Što golub predaje uhu, uhu koje se nalazi u polju djelovanja aureole, koja štoviše zahvaća četiri od pet osjetila, to je nešto više od vijesti ili informacije, očito je riječ o poruci koja stvara odnos.

No zaprepašćuje to što usredotočeni, mirni i opušteni lik na prijestolju ono što je čuo ne prenosi ustima, nego «pokretom» koji je primjeren onome što je čuo, pokretom ruke koji je ipak nešto niži, bliži zemlji, a smije zauzeti čitavu za njega slobodnu sredinu slike: ono što je čuveno kao otajstvo nastupa kao očito, vidljivo. Ruka koja je prikazana u veličini njezina značenja i čiji oblik – nagnuta usporedo, pomalo prema dolje – podsjeća na goluba kreće se ispred vrata čiji se zastor otvara u smjeru predaje: događa se «revelatio», otkrivanje čuvenog otajstva kako bi bilo vidljivo. Desna ruka podupire predaju poruke koja svecu zacijelo silno leži na srcu.

U taj pokret lijeve ruke usmjerene su oči osobe koja je prikazana manjom, sjedi u desnoj polovini slike. Sjedi skvrčeno, napeto, s prekriženim nogama, u stavu kakav je nezamisliv za opuštenog mudraca na lijevoj strani. Taj maleni lik nastoji napregnutim očima – njegovoj su sposobnosti primanja, na što ukazuje njegov stav, očito potrebne i uši – što točnije na kvadratnoj ploči (usp. s okruglom aureolom) nacrtati pokrete koji su postali vidljivi. On se okušava u «kvadratnome krugu», s perom koje naposljetku potječe od ptice i koje se svojom kosinom nadovezuje na paralelni ritam s golubom i rukom. Taj tok, usmjeren od lijeve strane gore do desne prema dolje dolazi do njegove lijeve ruke, koja drži ugao ploče kao najnižu točku i radi stabilnosti. Kvačice i šare, koje se na slici ne mogu jasno pročitati, one su materijalni, u stvar pretočeni substrat nadahnuća, sličan riječi koja se utjelovila u tiskarskome crnilu.

Opisano se odvija unutar arhitekture, možemo reći da je nadkriveno arhitekturom, tom umjetnošću koja je u počecima likovnih umjetnosti, štoviše u počecima same kulture, budući da ta umjetnost sa svojim zdanjima zadovoljava elementarnu potrebu za zaklonom i sigurnošću te time stvara temeljnu pretpostavku za ljudsko zajedništvo. Ernst Bloch je za takav prostor, u kojemu se odvija proces stvaranja odnosa, iznjedrio prekrasnu riječ «gotička unutarnja odaja».

S dosegnutom donjom točkom te s upravo ispraćenim smjerom predaje s lijeva na desno ipak nije iscrpljeno značenje slike. Sada se u aktivnom prolasku povratnim putem u igru uključuje naš angažman, jer ono što je pisac zapisao došlo je do nas. Nalazimo to u najranijim rukopisima liturgijskih zapisa, primjerice u isječku iz graduala «Tu es deus» na staru nedjelju Quinquagesima.

Vrlo fino izdiferencirani znakovi, sa suptilnom brižnošću i nesebičnom ljubavlju naneseni iznad teksta iz očito velikih zaliha jesu, u pokretu prema nazad, presudni medij kako bi se otpjevao odgovor – pjevaču tako važan i očito natopljen iskustvom – kao zahvala onome od kojega je primio važnu riječ života: «Ti si Bog koji jedini čini čudesa…»

To bi dakle bila zadaća: da se mrtvi znakovi pisma koji su došli do nas, ponovno stave u pokret; no u takav pokret koji se upravlja odnosom prema otajstvu, koje je Duh Božji izrekao svakome u uho njegova srca kao poziv i kao obećanje da će sudjelovati u božanskome životu koji nije ograničen vremenom; taj pokret zvuči kao jeka, kao odgovor hvale na čuvenu riječ života. I koliko god tekst izražava osobno shvaćanje hvalbene zahvale pojedinca, jednako tako treba biti jasno kako pritom nije riječ o individualno formuliranoj, nego o «preformuliranoj» hvali starozavjetnog Psaltira, koji je za vjernika objavljena Božja riječ.

Za intenzitet subjektivno prihvaćene zahvalnosti i radosti nad tim odnosom, koji Boga otvara ljudima, nije međutim dovoljna izgovorena riječ, nego on zahtijeva pjevačku formu koja je primjerena tom odnosu ljubavi. Tu je formu gregorijanski koral mjerodavno oblikovao i formulirao kao obrazac.

Koga muči pitanje što je to gregorijanski koral, taj će baveći se isključivo povijesnim, znanstvenim, semiološkim i liturgijskim pitanjima doprijeti do njegovih rubova, ali ne i do njegove srži, baš kao što ni pitanje o količini uloženog novca ne može iznjedriti odgovor o kvaliteti ikone. Njezina je vrijednost bitno određena osobnim odnosom prema otajstvu, koje vjernik vidi prikazano u ikoni kao tumačenje svojega vlastitoga određenja.

Gregorijanski se koral ne može konzumirati. On nije uglazbljivanje stručnog teološkog sadržaja, nego ispjevana molitva, dakle pod umjetničkim vidom subjektivno usvajanje i oblikovanje molitve.

Priložena shema zorno prikazuje tu simbiozu triju elemenata, koja je obilježje gregorijanskoga korala.

On se ovdje podudara sa značenjem ikone, koja ima istu zadaću na likovnoj razini. Međutim, bez vlastita unutarnjeg angažmana ono bitno ostaje sakriveno. Koralni napjevi će – to je bila moja nakana kad sam odlučio protumačiti sliku – onima koji su spremni uložiti u taj angažman donijeti veliki mir, a da pritom neće izgubiti unutarnju napetost. Taj se mir daje svima koji se odvaže na odbacivanje svakodnevne vreve te poslušaju.

Priredio Antun Pećar

– – –  

Bilješke o autoru: Fr Gregor Baumhof, benediktinac bavarske opatije Niederalteich intenzivno se bavi gregorijanskim koralom. Profesor je gregorijanike i povijesti katoličke crkvene muzike i latinskog jezika na Richard – Strauss – Konzervatoriju u Münchenu. Prevoditelj je brojnih kurseva u Njemačkoj i drugim zemljama.