UMIJEĆE SEBE SAMOGA ISPRAVNO SHVATIT

Nedjelja, 21 Veljača, 2016


UMIJEĆE SEBE SAMOGA ISPRAVNO SHVATIT



Sebi biti važan – na pravi način – čini se da to nositeljima vodećih funkcija i ne pada tako teško. Svjesni su svoje moći i rado se postavljaju taako da je i drugi osjete. Nastupaju samosvjesno, odrješito donose odluke, dopuštaju da im se ljudi dodvoravaju te, ukratko, u svim prigodama pokazuju tko je glavni. O svemu tome ova knjiga govori tek neizravno, dajući do znanja kakav odgovorni stil upravljanja ne bi smio biti.

Sebi biti važan – na pravi način  – Naslov je dvoznačan. Neki, naime, koji su bez sumnje važni, teško se nose s odgovornošću svoje službe, s napašću da sami sebe zanemare i s potrebom da doista sami sebi budu važni. Termini sastanaka redaju se bez velikih pauza. Vrijeme je odmjereno, tako da jedva ima prostora za predah, za promišljanje, čak i za nešto pojesti. Radni dan započinje rano a završava kasno noću. Posao se nosi kući za vikend, pa i na godišnji odmor, od čovjeka se očekuje da bude stalno dostupan, mobitel je upaljen a mailovi se redovito provjeravaju. Trajni veliki pritisak odgovornosti, koji je na leđima nositeljima vodećih funkcija, često vodi to toga da obitelj i osobni interesi ostaju kratkih rukava. No sastavni je dio svjesnog i pouzdanog obnašanja vodećih uloga podnošenje izvjesnog pritiska te suvereno ophođenje sa stresnim situacijama, čak i onda kada tijelo šalje drugačije signale. No često se tim signalima ne pridaje prava važnost, jer pod stalnim pritiskom svakodnevnih poslova ostaje malo vremena da bi se mislilo na sebe. Popis primjera ostavljam otvorenim, neka ga svatko sam nastavi!

Obzirom na mnoštvo zahtjeva i očekivanja, veliko je umijeće u tome da nositelj vodeće funkcije bude svjestan kako je uza svu odgovornost za druge ljude i za druge stvari odgovoran i za samoga sebe. Zbog toga je potrebno samome sebi na ispravan način poklanjati pozornost!

 

«Gledaj dakle da si – ne želim reći uvijek, pa niti često, nego tu i tamo – uzmeš vremena za sebe! Imaj i ti koristi od sebe, zajedno sa svima drugima ili barem nakon njih!» (641)

 

Te snažne riječi nisu preuzete od nekog modernog davatelja savjeta za dobar život koji bi stresom opterećenim menadžerima preporučivao da s vremena na vrijeme malo odore. Riječi su to jednog monaha iz 12. stoljeća: Bernarda, opata iz Clairvauxa (1090-1153), koji je iz vlastitog iskustva znao koliko je teško uistinu na ispravan način pridavati važnost samome sebi.

S velikom brigom piše on ove retke svojemu subratu Bernardu Paganelliju (+ 1153.), koji je 1145. godine neočekivano izabran za papu te si je nadjenuo ime Eugen III.

Zbog siline zahtjeva i zadaća papinske službe Eugen III. je u opasnosti da se potpuno potroši. Kao i svaki nositelj vrhunski odgovorne vodeće funkcije, i novi se papa nalazi pod golemim pritiskom odgovornosti. Previše je tereta na jednim jedinim leđima. Ako ne bude bolje pazio sa sebe, prije ili kasnije prijeti mu «burn-out». Tog se pribojava njegov mentor Bernard.

To je opterećujuće iskustvo zacijelo mnogima poznato. No što se tu može učiniti, kad se čovjek nađe u žrvnju mnogostrukih velikih odgovornosti? Ne traži li se od njega da nužno zapostavi samoga sebe? Kao vrlo aktivni i poduzetni monah, Bernard vrlo dobro poznaje napast da se čovjek posve preda svojoj zadaći. Upravo se zato nekadašnji Eugenov opat i odgojitelj brine za svojega subrata. To Bernarda navodi na to da novoizabranome papi napiše pet knjiga, kojima je dao naslov De consideratione – O razmatranju. U njima opsežno iznosi za koja je područja Eugen kao papa odgovoran te na što osobito treba paziti kako ništa što je povjereno njegovoj odgovornosti ne bi izgubio iz vida. Kao iskusni mentor on svojem bivšem pitomcu daje vrijedne savjete kako će suvereno i učinkovito izvršavati svoju vodeću funkciju, a da sam pri tom ne izgori i ne potroši se. Tu je i opsežni uvod o tome kako se čovjek ne smije loše pozicionirati, bilo time da sebe precjenjuje bilo da se podcjenjuje, nego – da uistinu, na ispravan način način, sebi bude važan.

Pri tom Bernard iznosi blaga iz bogatog vlastitog iskustva, jer je i sam bio iznimno angažirani monah koji je kao nitko drugi imao utjecaj na gotovo sve političke i crkvene procese odlučivanja onoga vremena. Bilo da se je radilo o svađama među plemstvom, o predstojećim biskupskim imenovanjima, o posredovanju između protupapa, ili o radikalnim katarskim pokretima, ili o mnogočemu drugome – uvijek se je Bernard javljao za riječ, obilazeći čitavu Europu i utječući na zbivanja svojega vremena. Danas bismo govorili o vrlo traženom i nemirnom menadžeru koji je siguran u sebe a ipak se tu i tamo sudara sa svojim ograničenjima, ili ga do toga dovode drugi.

Uza sve svoje mnogostruke aktivnosti koje kradu mnogo vremena, on je uvijek ostao monah i opat svojeg matičnog samostana u Claivauxu, u koji se je s vremena na vrijeme povlačio. Nije slučajno Bernard samoga sebe nazvao, u pismu jednom prijatelju monahu, «himerom svojega naraštaja», mješancem lava, koze i zmije.

 

«Ne ponašam se ni kao klerik ni kao laik. Odavno sam napustio život monaha, ali ne i monaški habit. Ne želim Vam više pisati o sebi, čime se bavim, oko čega se trudim, kakve poteškoće imam u svijetu, da, u kakve sam ponore bačen» (Ep 250, 4 = VII, 147, 2).

 

Nije drugačije ni današnjim nositeljima vodećih funkcija, koji također moraju udovoljiti mnogim zahtjevima koji su vezani za njihovu ulogu. I oni su često mješanci, kad se od njih s jedne strane očekuju hrabre odluke, a s druge velika osjetljivost i briga, te su često suočeni s naoko nerješivim poteškoćama. Dakako, danas u tom kontekstu radije govorimo o izazovima i šansama!

Opsežna Bernardova razmišljanja i zaključci nisu izgubili na svojoj aktualnosti, tako da se koriste kao poticajno štivo na seminarima za menadžere u samostanu Andechs. Na njima sudionici postaju svjesni koliko su teme o kojima Bernard govori i danas aktualne. Iznenađeni su time što im jedan monah iz 12. stoljeća može biti mentor. Bernard iz vlastitog iskustva znade o čemu govori. Ovdje je riječ o stvarnoj upravljačkoj kompetenciji, koju opat Clairvauxa dijeli s drugima nakon 900 godina. Kako njegovo realistično sagledavanje stvari tako i njegova sposobnost suživljavanja sa stanjem u kojemu se nalazi jedan menadžer, pobuđuju kod sudionika duboko poštovanje, tako da oni u liku pape Eugena mogu pronaći sebe. Bernard im govori – u najistinitijem smislu te riječi. Zato su sami sudionici seminara uvijek iznova izražavali molbu da se ti tekstovi objave i da se protumače u duhu današnjega vremena.

Tako opat iz Clairvauxa s blagom svojeg bogatog iskustva u ovoj knjizi postaje mentorom i pratiteljem kroz godinu, koji iz tjedna u tjedan daje poticaje za pronalaženje vlastitoga mjesta, posredujući time iz samostana kompetenciju vodstva, kako bi uz njegovu pomoć stasalo umijeće kako sebi biti važan – na pravi način.

 

U ono vrijeme kao i danas: lomovi, krize, reforme…

 

Bernard je živio u prijelaznome dobu, koje u mnogočemu podsjeća na lomove, promjene, krize i nastojanja oko reformi u našemu vremenu. Tako je i prijelaz iz ranog srednjeg vijeka u razvijeni srednji vijek bio prožet dubokom političkom, društvenom a onda i crkvenom mijenom. Utjecajni knezovi, crkveni poglavari i gradski čelnici neumorno su se međusobno sukobljavali. Kršćanstvo je bilo ranjeno šizmom, budući da se rimsko plemstvo i kardinalski zbor nisu mogli složiti oko zajedničkog kandidata za papu. Već je od 8. stoljeća bilo protupapa i njihovih pristaša, koji su pokazivali više interesa za stjecanje i čuvanje moći nego li za duhovni rast ljudi.

U gradskim katedralnim školama razvio se novi način teološkog razmišljanja, skolastika. Uz pomoć razuma ona je željela promišljati o vjeri i učiniti je razumljivom. I to je dovodilo do oštrih teoloških raspri.

Radikalni reformski pokreti zahtijevali su povratak bogate Crkve, koja je bila svjesna svoje moći, apostolskom idealu siromaštva. Brzo su ti revnitelji od službenih vlasti proglašeni hereticima te su bili izloženi nemilosrdnim progonima. I u monaštvu su se već u 11. stoljeću pojavili reformski pokreti – kao primjerice onaj u Clunyju – koji su se nastojali vratiti idealu Benediktova Pravila. No s vremenom su i ti reformatori postali komotni, tako da su kao korektiv nastali novi redovi kao što su kartuzijanci ili premonstranti.

Monasi u Molesmeu u Burgundiji bili su prvi koji su se željeli vratiti asketskoj strogoći Benediktova Pravila iz 6. stoljeća. U obližnjem Citeauxu utemeljili su reformirani samostan. On će postati matičnom opatijom najznačajnijeg reformskog pokreta u 12. stoljeću, koji će se ubrzo proširiti čitavom Europom i dovesti do uspostave cistercitskoga reda. Recept za uspjeh toga ogranka benediktinskoga reda bio je strogi povratak bezuvjetnom obdržavanju Benediktova Pravila. Monasi su ponovo morali sami raditi u kući, u vrtu i na polju, kako bi se uzdržavali od plodova svojega rada. Darovnice i desetina, što je u drugim samostanima bilo uobičajeno, više se nisu smjele uzimati. Nosili su jednostavni vuneni sivi monaški habit, tako da ih je već i prosto oko razlikovalo od monaha u obližnjem Clunyju, koji su uglavnom bili obučeni u crno. Također je strogo bilo zabranjeno konzumiranje mesa, kao što propisuje Benediktovo Pravilo, tako da se je u cistercitskim samostanima razvio visoko sofisticirani uzgoj riba. Strogo obdržavanje klauzure i jednostavna liturgija resili su život zajednice.

Novi su samostani svjesno osnivani u neobradivim područjima, osobito u dolinama. To je za monahe značilo da najprije moraju iskrčiti šume, isušiti močvare te mukotrpnim radom kultivirati tlo. Umjetničko ukrašavanje crkava smatralo se otklonom od Boga i bilo je protjerano. Recept za uspjeh mogli bismo opisati uz pomoć slogana «Back to the roots! – Nazad ka korijenima!» Prepoznatljiva figura i karizmatski katalizator toga pokreta obnove bio je Bernard iz Clairvauxa.

 

 

Kušnja rastrganosti između aktivnog i povučenog života…

 

Bernard je oko 1112. godine kao mladi plemić u dobi od 22 godine zajedno s 30 drugova ušao u burgundijski reformirani samostan Citeaux. U tom je društvu koje je ušlo u samostan, uz iznimku najmlađega brata, bila gotovo čitava njegova obitelj. Brat je došao kasnije, zajedno s ocem.

Taj Bernardov spektakulrani ulazak u samostan do danas je jedinstven u povijesti reda te pokazuje koliko je on morao biti karizmatična osobnost vođe koji je znao oduševiti druge za svoje ideje i motivirati ih na način da je to promijenilo njihov život.

Kad je riječ o tom „masovnom ulasku“, danas bismo govorili o „neprijateljskom preuzimanju“. Tako je uskoro, tri godine kasnije, u godini 1115., došlo do utemeljenje novog samostana u Clairvauxu. Bernard je s 25 godina postao njegovim opatom utemeljiteljem. Cijeloga je života bio opat Clairvauxa. Uvijek je iznova odbijao imenovanja na biskupsku službu koja su mu bila nuđena. U umjetnosti ga se stoga prikazuje s biskupskom mitrom, ali ne na glavi nego kod nogu. U 38 godina, koliko je Bernard do svoje smrti kao opat vodio Clairvaux, utemeljio je 69 samostana „kćeri“, 75 samostana „unuka“ i 22 samostana „praunuka“, dakle ukupno 166 novih predstavništava, kako bismo mi danas nazvali te novoutemeljene zajednice. K tome treba spomenuti i već postojeće samostane, koji su se zahvaljujući Bernardovu posredovanju priključili reformskom pokretu iz Citeauxa.

U svega nekoliko godina cistercitska se mreža protegnula preko cijeloga kontinenta, od Portugala do Poljske, od sjeverne Engleske do Sicilije. Reformski pokret iz Citeauxa postao je globalnim koncernom, koji je posvuda imao svoja predstavništva. Vođenje reda bilo je vrlo važno kako bi se očuvala međusobna povezanost samostana. Za ono je vrijeme, koje nije raspolagalo današnjim prometnim i komunikacijskim mogućnostima, to bilo vrhunsko postignuće.

U prosjeku je Bernard svaka tri mjeseca osnovao samostan ili je već postojeći pridružio savezu iz Citeauxa, tako da možemo govoriti o nadasve uspješnom „poduzetniku“ i o dojmljivoj „karizmi vođe“. Sa 166 filijalnih samostana i oko 11.600 članova Clairvaus je pokrivao gotovo polovicu od 344 tada postojeća cistarcitska samostana. Nije stoga pogrešno to što se 12. stoljeće naziva „Bernardovim stoljećem“.

No Bernard nipošto nije bio usredotočen samo na svoj red, nego se je bespoštedno uključivao u sveobuhvatnu reformu Crkve i društva – govoreći u svoje ime, prema svojim uvjerenjima i predodžbama. Neumorno je putovao kontinentom, svađao se s kraljevima i knezovima, s papama, biskupima i opatima, posjećivao je samostane, tražio sučeljavanja s teolozima i profesorima, stvarao veze i uspostavljao mreže, uvjeravao koristeći se svojim izvanrednim govorničkim umijećem. Sačuvano je gotovo 500 njegovih pisama, k tome još i opsežno teološko stvaralaštvo s brojnim traktatima i propovijedima. Za templare, koji su upravo nastajali, napisao je pravilo reda. S velikom je samosviješću znao svjesno koristiti moć koju je imao. Bez sumnje je bio presudni autoritet svojega vremena.

Živio je kao monah i kao državnik, u napetosti između kontemplativnog i aktivnog života, napetosti koja ga je ponekad znala dovesti u kušnju rastrganosti. Njegova osobna pobožnost odlikovala se intimnom povezanošću s Kristom, koja mu je – usprkos svom opterećenju i nemiru – davala snagu. I u pobožnosti se iskazuje njegov nadasve temperamentni značaj.

Zbog vatrene retorike stoljećima kasnije, kod proglašenja crkvenim naučiteljem, prozvan je „doctor melifluus“, učitelj tečan kao med. Za taj naslov je zaslužna i njegova silna marljivost, nalik onoj u pčela.

Dakako, Bernard ne spada u svece oko koji ne bi bilo sporenja. Tako je svojim propovijedanjem uspješno pozivao na drugi križarski rat, pri čemu se je jasno očitovao protiv progona Židova u gradovima kraljevstva. Uspijevao je oduševiti mase za tu avanturu koja će kasnije završiti fijaskom. Nesmiljeno se obrušavao na albigenze, reformski pokret u južnoj Francuskoj, koje je Crkva osudila kao heretike, oštro s njima polemizirajući gdje god i kad god je mogao. Rado se je konfrontirao te se je kadgod služio dvojbenim metodama, poput intriga i kleveta, kako bi pobijedio svoje protivnike, poput velikoga mislioca na pariškom sveučilištu Petra Abelarda (1079-1142), kojemu Bernard na teološkom planu nije bio dorastao.

 

 

O čemu bi jedan papa trebao razmišljati…

 

 Godine 1145. do šlo je do iznenađujućeg izbora Eugena III. za papu. U početku se Bernard tome nije previše radovao, jer Eugena nije držao dovoljno kompetentnim za tu visoku službu. Istodobno je Bernard, zahvaljujući svojem izrazitom političkom instinktu, shvatio kolike se nove mogućnosti otvaraju za njegove reforme. Preko pape još će bolje i s još većim autoritetom moći utjecati na zbivanja svojega vremena.

Stoga njegovo djelo De consideratione – O razmatranju treba vrednovati ovako: S jedne je strane ono plod iskrene skrbi i trebalo je Eugenu pomoći da se na pravi način nosi sa svojom odgovornošću. S druge se strane Bernardu pružila mogućnost da izravno utječe na papu.

Već sam naslov odaje da Bernard želi sustavno usmjeravati. “Considerare” znači razmatrati, promatrati, razmišljati, odvagivati, promišljati, uzimati k srcu. Etimološki riječ zacijelo dolazi iz govora pomoraca ili vračeva. “Con-sidus” – “sa zvijezdama”, koje su mornaru noću pokazivale smjer, ne može se pogriješiti, nego se sigurno dolazi do cilja. Upravo to želi Bernard postići svojim savjetima koje Eugenu stavlja na srce.

 

 

Četiri područja odgovornosti

 

Pri tom je Bernard pozorno strukturirao svoje djelo. Nakon neke vrste uvodnog razmišljanja o temi Pozornosti za samoga sebe, on iznosi četiri područja koje bi papa kao vrhovni pastir trebao imati na umu i o njima stalno razmišljati.

Prije svega o samome sebi: Tko je on? Što je on? Kako je do toga došao? Opširno kritičko preispitivanje samoga sebe kao izraz odgovornosti za sebe nalazi se dakle na početku Bernardovih razmatranja, koja snažnim riječima stavlja papi na srce. Eugen je na prvome mjestu: Mora na pravi način biti važan samome sebi!

Potom papa mora razmišljati o onima koji su ispod njega, za koga snosi odgovornost. I ovdje Bernard kritički progovara o svim područjima.

Treća perspektiva koju preporuča opat iz Claivauxa jest budan pogled na okolinu, dakle na one koji su oko pape te s njime nose odgovornost. Krajnje realistički upozorava Bernard na loše utjecaje i na odnose koji se zasnivaju na protekcionizmu.

Naposljetku, papa ne smije zaboraviti da je odgovoran samome sebi. Iz toga proizlazi četvrti korak, tj. razmatranje o Onome tko je iznad njega, kome on odgovara. Uza svu svoju zaposlenost Eugen nikada ne smije zaboraviti na Stvoritelja i Dovršitelja svega.

Ta četiti područja odgovornosti obrađuje Bernard u svojemu djelu De consideratione. Neki su zaključci danas možda zastarijeli. Drugi pak uopće nisu izgubili svoju aktualnost, tako da još uvijek mogu nositeljima vodećih funkcija davati poticaje za razmišljanje o sebi. Tako je Brnard mnogim nositeljima odgovornosti postao dragocjenim savjetnikom i mentorom.

 

 

Zavhala i perspektiva

 

 Sa zahvalno šću je ova knjiga posvećena odgovornima u građevinskoj tvrtki Josef Hebel, koji su već 16 godina vjerni “Vrednotama u menadžmentu u građevinskom poduzetništvu” (“Wertemanagement in der Bauwirtschaft”) te već godinama sa životnim drugovima i družicama dolaze na razmatranja u samostan Andechs. Zajedno smo svih tih godina crpili nadahnuće iz bogatoga blaga kršćanske etike i benediktinske duhovnosti. Tako je, na posljetku, i nastala ova knjiga.

Ovdje od srca želim zahvaliti i gospođi Michaeli Breit iz izdavačke kuće Kösel-Verlag, koja me je savjetom i djelom, s ljubavlju i kompetentno potaknula da Bernardovu kompetenciju pomalo, slijedeći kalendar, prenesemo širem krugu.

Ova knjiga izlazi devetsto godina nakon Bernardova spektakularnog ulaska u samostan. Zahvaljujući intenzivnom bavljenju djelom De consideratione postao mi je opat iz Clairvauxa mnogo bliži i kao čovjek i kao subrat, upravo zahvaljujući i njegovom kontroverzama i njegovim borbama. U njegovim se promišljanjima osjeti koliko Bernard žudi za idealima i koliko ih uvijek iznova promiče. S druge strane pri tom nikada ne gubi iz vida realnost i ne nudi jednostavne recepte i jeftina rješenja. Bernard ostaje realistom i glede vlastitih mogućnosti. Iz vlastitog iskustva znade kako je teško nositi mnogostruku odgovornost, uključujući i onu za samoga sebe. To znači svaki dan započinjati ispočetka, raditi na sebi kako bi se s vremenom steklo umijeće kako na pravi način, ne sebi i drugima na štetu nego na blagoslov, biti sebi važan, ut in omnibus glorificetur Deus (RB 57, 9)!

 

Pratitelj kroz godinu

 

Izabrani Bernardovi tekstovi (prema njemačkom izdanju Sämtliche Werke, Hrsg. Gerhard B. Winkler) podiljeni su na 52 tjedna u godini. Redslijed tekstova odgovara izvornniku. U prvome dijelu Bernard u izvornom tekstu govori o mnogostrukim opterećenjima jednoga pape. U dijelovima koji slijede tematiziraju se četiri područja odgovornosti.

Nakon svakog poglavlja slijede promišljanja koja nastoje pomoći kako bi se dublje prodrlo u značenje Bernardovih riječi te ih se ujedno aktualiziralo. Drugim riječima, ta promišljanja nastoje izgraditi most do sadašnjeg trenutka.

Budući da čitatelj subotom i nedjeljom vjerojatno ima više vremena, predlaže mu se da ta dva uvodna teksta prvi puta pročita u te dane. Čitanje se može ponoviti svaki dan, kako bi se dublje i svjesnije ušlo u sadržaj.

Slijede poticajna pitanja koja su namijenjena za dnevno razmatranje od ponedjeljka do subote. Za nedjelju je uvijek iznesen prijedlog na koji način se može učiniti nešto dobro za sebe.

Tako Bernard kroz godinu dana pomaže sagledati mnogo toga, o čemu ne bi morao razmišljati samo jedan papa nego svatko tko nosi veliku odgovornost. Na taj način Bernard postaje iskusnim mentorom u postizanju umijeća kako sebi biti važan – na pravi način.

Priredio:

Antun Pećar

Download dokumnet:

umijeće uvod ( word dokument )