PONEDJELJAK, 4. TRAVNJA – NAVJEŠTENJE GOSPODNJE

Ponedjeljak, 4 Travanj, 2016


PONEDJELJAK, 4. TRAVNJA – NAVJEŠTENJE GOSPODNJE



Prvo čitanje:

Iz 7, 10-14

Djevica će začeti.

Čitanje Knjige proroka Izaije

U one dane: Gospodin progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskuša¬vati Gospodina.« Tada reče Izaija:

»Čujte, dome Davidov:

Zar vam je malo dodijavati ljudima

pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak:

Evo, djevica će začeti i roditi sina

i nadjenut će mu ime Emanuel,

S nama Bog!«

Otpjevni psalam:

Ps 40, 7-11

Pripjev:

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Žrtve i prinosi ne mile ti se,

nego si mi uši otvorio;

paljenica ni okajnica ne tražiš.

Tada rekoh: »Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:

Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,

Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom

i usta svojih zatvoriti neću,

Gospodine, sve ti je znano.

Tvoju pravdu neću kriti u srcu,

kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas.

Tajit neću dobrote tvoje,

ni tvoje vjernosti velikoj skupštini.

Drugo čitanje:

Heb 10, 4-10

U svitku knjige piše za mene: »Vršiti, Bože, volju tvoju!«

Čitanje Poslanice Hebrejima

Braćo! Krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. Zato Krist ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: »Evo dolazim!« U svitku knjige piše za mene: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.

Evanđelje:

Lk 1, 26-38

Evo, začet ćeš i roditi sina.

Čitanje svetoga evanđelja po Luki

U ono vrijeme: posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Riječ o RIJEČI

 

Čitanja:

Iz 7, 10-14

“Može li se s Propovijedi na gori voditi politika?” – Tako se u naše vrijeme pristupa pitanju “koliko je Boga” prihvatljivo kad se radi o vođenju javnih poslova.

Židovski kralj Ahaz nije doduše morao uzimati u obzir Propovijed na gori jer je još nije bilo, no očito je već u 8. stoljeću prije Krista bilo jasno da božanski savjet nije baš dobrodošao u hladnim špekulacijama realne politike. Skrivajući se iza suudržljive pristojnosti, Ahaz smatra da je, za svaki slučaj, bolje uopće ozbiljno ne poslušati prorokove preporuke. Vjerska naklapanja ne uklapaju se u visoku politiku.

No ova nas biblijska zgoda uvijek iznova uči koliko je dobro Božje obećanje, u svoj njegovoj djevičanskoj i djetinjoj čistoći i blagosti, pustiti u konkretne dnevne poslove.

Heb 10, 4-10

Suverenost i predanje, ali i apsolutno nezaslužena patnja izraženi su riječju “žrtva”. Ono što zemaljski kultovi uzalud pokušavaju, naime premostiti ponor između Boga i čovjeka, ispunjava se po tijelu Isusa Krista. U njegovom otvorenom prihvaćanju božanske volje – samozatajnome ali ujedno i samosvjesnome – mi bivamo otkupljeni od udaljenosti od Boga. Poslanica Hebrejima govori o Isusu Kristu i kao o svećeniku i kao o žrtvi. Pomirenje s Bogom i njegovo očinstvo nad ljudima ne događa se kao učinak čovjekove zadovoljštine Bogu koji je srdit zbog grijeha nego, upravo obrnuto, Bog nam obećava posvećenje time što on na sebe preuzima našu ljudsku egzistenciju, do posljednje stanice našeg smrtnog tijela.

Lk 1, 26-58

Bliskost s Marijom koju osjećamo i pobožnošću gajimo, također izražava nešto od naše više ili manje svjesne čežnje da i sami, s čistoćom kakava je njezina bila, uzmognemo reći ‘da’ Bogu: da dopustimo Bogu da nam progovori, da nas obdari svojom riječju, a da nas pri tom ne učini slijepim i bezglavim marionetama; da osjećamo kako nas Bog uzima zaozbiljno, da mu znamo postavljati pitanja, a da se ipak ne zapletemo u sumnje; da se sa svim srcem i dušom predamo Bogu, nesebično i bezuvjetno.

Marijino je ‘da’ slobodno od laganih emocija, od teške dogmatske strogosti, od svake nejasnoće. Marijino je ‘da’ istinsko i posvećeno, slobodno od bilo kakva staha ili upitnosti. To se ‘da’ potpuno pouzdaje u Božju milost i milosrđe. Marijino nam ‘da’ daje nadu da će se i u nama, po Isusu Kristu, roditi naše ‘da’ koje svoj praiskon ima u Bogu, ne u našim ljudskim silama. “Doista, sva obećanja Božja u njemu su ‘Da!’ I stoga po njemu i naš ‘Amen!’ Bogu na slavu!” (2 Kor 1, 20)

Molitva

Bože, Mnoge naše sumnje i nečistoće nestanu kad pogledamo u Mariju. Marija se je tvoju riječ primila u dubokome pouzdanju da je dobro sve što ti činiš. Molimo te, otvori naša srca da i mi postanemo otvorenima za tvoju blizinu te da, kad nas pohodi tvoja milost, ne zatvorimo pred njom vrata našega srca. Amen.